понедељак, 20. август 2012.

Umerenost je keva


Svaki put kada podvučem crtu nad prihodima &izdacima (a to se dešava obično prvog u mesecu) shvatim da sam u strahovitom minusu. Pustim suzu, dve- obavezno. Zatim zgužvam papir i odem u Mango.
A iz njega, gde me noge (čitaj-sniženja) nose. Na kraju naravno ide kafa pored reke.  Leto je...
Danas sam  budžetsku politiku izlagala Aleksi. Muška pamet slabo shvata životne istine. Jednostavno, devojka mora da izabere plus na računu ili plus u glavi?!
Lično, više volim da se hvatam poslednjih deset dana u mesecu za glavu, dok se rvem sa nevernim gospodinom Vajfertom, nego da se hvatam svaki dan za antidepresive.
A probala sam da štedim i verujete nije to za mene.
(I na reklami o štednji... Svi happy, nasmejani. Hm?! Lažu ko pas.)
Pomirila sam se sa sudbinom- nikada štekara neću biti. Dobro, ni guverner NBS.  Ne umem , a ni ne volim da štekam.
Zovite me g-djica Neumerena.
Jer...
Omiljeni parfem prskam kad god želim. Bilo ga na tržištu ili ne. Jedno vreme sam imala fix ideju da ga "čuvam", a onda je Valentino ispario. Haljinu koja mi se dopada, nosim u svakoj prilici. Osim kada je u veš mašini. Na kraju svaka dosadi.  Od poslednjih 500 rsd kupujem Elle, bez dvoumnjenja. I nikad ne jedem jedno parče torte, vec koliko ima u frižideru. Zato je ne kupujem često. Ne  mesim nikada.
U gradu ostajem dok se ne smorim. O ustajanju razmišlam ujutru dok proklinjem alarm i radni narod i dane.  Kletva prestaje nakon treće kafe.
Ništa ne ostavljam za specijalne prilike.  Nakon bačene dve godinine na minus fazu i egzistencijalnu krizu (za Sartra ne želim da čujem) svaki dan mi je specijalan. 
Ne zauzimam poze i sve što je ljudsko nije mi strano. 
Vodim se parolom- razmazi se.
Kampanjac sam.  
Kada volim, kao i Džoni gubim i glavu i lice i živce. Za prijatelje sam tu u pola dana i pola noći. Ne ljubim površne odnose. I kada zatvaram vrata, trudim se da to bude tresak. 
Naravno često se osećam  kao naivni kreten. I lupam glavom o zid, uglavnom praznih džepova . I onda plačem , glasno...
Pa pokušam da budem drugačija. Da budem odrasla, ozbiljna. I opet pre ili kasnije pevušim I did it my way.
Ne kažem da je to jedini način.
Mnogi ljudi računaju. I čekaju. Da prodje kriza. Da se zaposle. Smršaju. Nadju dečka. 
Da dodju bolja vremena.  Kada se zaposle, nadju dečka i smršaju, onda čekaju da plate hipoteku, da se razvedu ili da dodje godišnji odmor.
Nakon otplate kredita, odlaze na godišnji odmor sveže razvedeni i žale za starim dobrim vremenima.
Živeti punim plućima. U doba krize?! U tranzicionoj RS? 
Ko?
Ja?!
Kao što rekoh drage moje , devojka uvek ima izbora. Na reklami bi to formulisali kao "ili jesi ili nisi".
Za sebe ne brinem, jer kako sam čula sreća prati hrabre&lude, ali da ne bude baš sve prepušteno slučaju... Nabavila sam par crvenih baletanki.

Somewhere over the rainbow M.5

P.S. juče je bio rodjendan one and only Coco Chanel 

fashion inspiration


Priprema, pozor... 2015!

Pokušaj pisanja - peti. Sa pauzom od osamnaest meseci. Nije da nemam savršeno objašnjenje za opravdane izostanke.... Bavila sam se ozbil...